Umoran sam, već dvije decenije, od ljudi nesvjesnih vlastitog nesavršenstva, njihovih pregnuća da budu savršeni, njihovog neznanja o demonima u njima samima, njihove potrage za dokazima. (Kako li samo adolescentski zvuči ovaj moj akuzativ množine za imenicu „ljudi“, još kad je stavim u treće lice. Dakle, ja (prvo lice) vama (drugo lice) govorim o njima, ljudima (treće lice)! Naravno, nema veće oholosti no ono čemu nesumnjivo pripadaš svrstati u treće lice (pa i drugo). Ipak, ja dijelim ljude!)
Zato nadmeno param nosom oblake jer pripadam onoj grupi koja priznaje demone u samome sebi. A kako vjerujem u postojanje Policije Istine, bojim se svoje nadmenosti i svjesno namećem sam sebi pravila koja nečistim silama, od kojih sam također sazdan, sužavam prostor za djelovanje.
I nervozan sam večeras… Osjećam kako sam baš umoran od diplomatskih odnosa i sa sobom i sa drugima… Neke rečenice ovih dana izlaze iz mene “apsolutno podsvjesno”. Preksinoć sam, osobi koju označavam kao “emocionalno-mentalni backup”, počeo kratko pismo (koje je imalo propratni karakter) rečenicom: “Uistinu, otišao sam daleko od puteva kojim hode skromni tragaoci za istinom…” Večeras sam, također bez ikakve motivacije, u jednom casualy razgovoru sa recepcionarom hotela, rekao ovo: “Čovjek danas daje sve od sebe da što prije i što više zaprlja vlastitu dušu, kako u očima većine ne bi ispao budala!”
Večeras sam htio pisati o dekadentnosti i o tome kako pomalo zavidim ljudima koji su svjesno dekadentni. Govorim o onima koji, bez straha od Boga, traže upravo Njega na način potpuno oprečan putevima koje je On propisao. Htio sam pisati i o tome kako vjerujem da ih, bez obzira na neposluh, Uzvišeni zasigurno neće kazniti (jer, ako im ja, stvorenje, iskreno želim dobro i na ovome i na onome svijetu, kako im onda isto i bolje neće željeti Stvoritelj?). Htio sam pisati i o tome kako nikada i ni po koju cijenu ne bih zamijenio uloge sa njima… Ali i o tome kako mi stvarno treba pomoć Drugog.
(Zabranom komentara onemogućit ću vam da pogriješite; možete, ne daj Bože, pomisliti da je ovo apel za pomoć, pa napisati: “Ja sam tu!” ili “Ne daj se!” ili “Ma ti si super!”… Don’t do that! Nisam toliko ohol da pomoć ne tražim, ali snažno vjerujem da ona koja mi je trenutno potrebna dolazi nepozvana.)
