Zvuci ove pjesme bude mi sjećanja na Vranicu, bosanku planinu na kojoj sam šećući sam shvatio da to zapravo nisam, da nisam sam. Osjetio sam moć, milenijumima ljudskom rukom netaknute, prirode, tačno sam osjetio da trava komunicira sa gorskim očima (malim, ledničkim jezerima), da planinska ruža ima nešto za reći vjeverici, a maslačak sokolu… Kasnije ću pročitati da nisam prešao granice razuma – u časopisu “Ekologija” pročitao sam jedan tekst koji iznosi dokaze o tome da ostala živa bića (osim ljudi i životinja) komuniciraju na sebi svojstven način. Autor tog teksta dalje će izaći iz okvira biologije i, pomalo nervozno, (pro)govoriti o zapadnoevropskom-egocentričnom doživljaju svijeta (koji je, uzgred budi rečeno, spiritus movens ekoloških katastrofa koje živimo) i sistemu / sistemima vrijednosti koji ne negiraju uzvišenost Čovjeka, kao univerzalnog bića, ali ga tretiraju i kao element Kosmičke Strukture, ni manje ni više vredniji od ostalih elemenata.
Smirio me taj tekst – dok ga nisam pročitao nisam smio nikome reći da sam, dok sam bio sam, osjetio prisustvo… Drugog! Drukačijeg, Nepoznatog (meni)… Koje se ne može kontorolirati! Ili može?
Kad god slušam staru “Floydovu” pjesmu, razmišljam i o prioritetima. Koja su pitanja prioritetna nama, ljudima? Šta je važnije – spoznavati Nepoznato (Sveto Drugo i Drugačije) ili spoznavati načine i modele da opstanete u poznatom, više nego očiglednom što nam, bez ikakve sumnje, stavlja koprenu na Snove; utišava unutarnje glasove, uspavljuje radoznalo dijete u nama. “I jedno i drugo je važno.”, reći ćemo. Da, ali… Sunce, primarni izvor svjetlosti, i naše neznanje o njegovom srcu, meni su jasni znakovi da je jedno, zasigurno, važnije od drugog, makar malo.
Gdje je to “malo”? Gdje je ta granica koju moramo preći da bi u naša srca ušao mir? Mislim da se odgovor krije u Watersovom stihu:
“Knowledge of love is knowledge of shadow.“
hm … ja pokusavam da se u ovom ” poznatom ” nekako uklopim sa sredinom a priroda, ” nepoznato “, tu je moja snaga, moja moc, volim njen ” govor “, iz nje poticem, iz kamena, drveta, leptira, ptice, potoka …sve je to u meni… pozdrav 🙂
Zakoni prirode..meni najdrazi jer ne vjerujem u sistem..:)Pozdrav!
jako zanimljivo!!!!!
@Vrela Noći – Da.. Tako nekako i ja funkcionišem, stvarno! :))) Sjajan feedback! 🙂
@Arinoe – Avaj, Arinoe, priroda i jeste sistem! Opet, ni ja ne vjerujem u sistem(e), nego u Onog koji ga/ih je kreirao! 🙂
@amelaameliamelica – Hvala! 🙂
Ne moramo za sve imati objasnjenje da bi u to vjerovali. Samo moramo to “nesta” osjecati i to je dovoljan razloga za vjeru.
ako si dobar – to i budi,ako si los – to i priznaj sebi …
@Ratnica – Da, unutarnji glas “ueber alles”, no smisao života je i u spoznavanju, saznavanju… Takoja to nekako vidim! 😉
@Sime78 – Da, da… Upravo tako! 🙂
ja više uopšte nisam sigurna šta znači imati prioritete.
sve je dovraga prioritetno. ovih dana 🙁
ali možda sam u fazi 😉
iako me vuče, o, itekako me vuče nepoznato.
smije li to biti jedini i ultimativni prioritet… ?
veliki pozz i nastavi sa ovim i sličnim riječima.
smiruju…
Nepoznato i drugacije je usamljeno…to nas palsi, a ne bi trebalo 🙂
Sviđa mi se ovaj blog, gotovo sam ga zaboravila.
I utješan je, nemam jedino ja ovakve ispade:D
Kada sam sama u prirodi osjetim pokret, osjetim prisustvo, osjetim život… i uopće se ne osjećam samom. I priznah to, po prvi put:)
Muhammed el Gazali, “Znamenja u Allahovim stvorenjima”, mislim da govori o tome…
sve komunicira, ali mi ne razumijemo!
Kamo kazivanje o Sulejmanu a.s.?