(bez naslova)

Ovo je post svim Sanjarima, koji nakon ovih neprirodno toplih dana kradu trenutke mira u sitne sate, umornim da bilo što kažu, nezadovoljnim onim što su uspjeli napraviti od života, a opet ne gube nadu i vjeru u „ono“ što se dešava duboko u njima dok slušaju muziku, tako duboko u njima da životu nerijetko vide smisao u otkrivanju i imenovanju svih galaksija, planeta i zvijezda mikrokosmosa im vlastitog.

Ova kompozicija se zove „Mjesčeva igra“. Bog sami zna šta je i kako je osjećao njen kompozitor dok je stvarao. Ja znam da me blago podsjeća na samoga sebe. Čak mi ne smeta ni pretjerana upotreba ritam-mašina, ni to što bas nije “živ”, nego sintetički. Ah, koliko sam ja puta improvizirao stvari u životu da bih se čim prije izrazio, a zbog straha da mi ne prođe vrijeme, pa nema smisla da zamjeram Mehdiju.

Ne zamjeram nikome… Ni sebi… Dok je muzike bit će i Orlovog leta… Turbulencije oko njegovih krila mijenjaju forme energetskih polja koji će poput talasa na vodi doći i do vas… Kako će uticati, ne znam! Sve što mogu je da preuzmem odgovornost za trag koji ostavljam.

La vita e bella!