Danas sam, Stvoritelju moj, nakon dugog perioda ponovo osjetio mir neki u sebi, neku sigurnost. Jednim banalnim događajem osmijeh mi se spretvorio u jecaj. Čitav dan, evo, jecam nad svim onim što jest, onakvim kakvim jest i zbog čega mislim da jeste!
Čovjek je nezahvalno biće, takvim si ga stvorio i o tome nam jasnu poruku uputio. No, nigdje ne reče da ga ne treba voljeti. Nigdje nije ostala Riječ Tvoja iz koje saznajemo da čovjeku ne treba oprostiti. Rekao jesi da budemo strogi prema nevjernicima, i ja i tu slijedim Tvoju Riječ, s tim da nevjernicima ne smatram one što ti se ne pokoravaju ritualima koje si propisao, nego one što ne vole život. A takvih je puno, i među onima koji Te priznaju i onima koji Te ne priznaju.
Meni je teško! Ne ide… Nikako da krene, nikako da se sastave makar dva lijepa dana jedan za drugim. Vjerujem da si svakome dao praznu knjigu da je ispiše, pa ja odbijam da u drugima tražim razloge vlastitih nevolja i padova. Opet, tako je očigledna bolest ljudskog cinizma i bijega od ljepote Tvoga stvaranja. Tako je težak njihov nemar spram demona koje nose u sebi, a ne znaju ih prepoznati, ili neće. Ja svoje vidim, čujem njihov infernalni rekvijem, gledam njihovu poganu igru. Zato često šutim, jer malo je toga što bih smio reći. Zato sam Ti se i pokorio, jer je jasna milost Tvoja koja uvijek daje novi dan. Zato Te se ne bojim kako te se ne treba bojati.
Mene je najviše strah, Uzvišeni, da je moja želja za lijepim i mirnim životom težak grijeh. Ne zato što Ti ne želiš da mi, ljudi, robovi Tvoji, živimo „lijepo i mirno“, nego zato što možda nisi meni odredio da živim lijepo i mirno, pa ja nastojeći da ostvarujem svoje snove prelazim granice meni propisane – od Tebe.
Zato jesam odredio sebi da odbijem ovu dilemu tako što ću kao orao poletjeti sam i predati se samo Tvom sudu, koji ne može biti nepravedan. Ali, nekad popusti snaga pa zbog moje hladnoće i jasne riječi o onome što ja mislim poteku i suze nekog Drugog. A to ne želim! Odreći ću se svijeta ovog, ako treba živjet ću kao pustinjak, nijedan se moj san ovozemaljski ne mora ostvariti, ako je to cijena koju treba platiti da od moje riječi ljudima ne teku slane suze iz očiju.
A danas su plakali. Zbog mene i moje riječi. Zbog moje hladnoće. Zbog moje jasne riječi.
Pomozi mi, jer Ti si onaj koji znaš. Ne bojim Te se onako kako Te se ne treba bojati, jer znaš da moje namjere nisu u suprotnosti sa onim kako ja razumijevam Tvoju posljednju poruku. Ako pogrešno razumijevam ajete Jasne Knjige, ja Te molim da mi pomogneš da se promijenim, da drugačije razumijem Tvoju posljednju riječ, ako je to potrebno. Da mi osvijestiš vlastite domete.
Dajem sve što imam za osmijeh kojim ću ustajati i lijegati. Molim oprost za sav moj jed koji pokazah do sada. Molim Te za svjetlost kojom ću razlučiti istinu od laži. Vjerujem Ti kad kažeš da nas ne kažnjavaš za sve grijehe koje počinimo, pa zato i ja, kad pogriješim, ne bojim Te se onako kako te se ne treba bojati. Ali ako je sve ovo kazna Tvoja za neke moje grijehe, ja te molim da mi daš spoznaju o tome, pošalješ anđele da mi pomognu da se pokajem i daš mi snagu da mirno, ne huleći, živim Tvoj dar – život.
Allahu, ja Te molim da mi pomogneš i vratiš smisao za ljepotu!
***
HAMLET
Niste mi smjeli vjerovati; jer se vrlina ne može nakalemiti na naš stari panj, a da od njega ne zadrži okus. Ja vas nisam ljubio.
OFELIJA
To sam više bila prevarena.
HAMLET
Idi u samostan. Zašto da rađaš grešnike? Ja sam sam prilično pošten. No ipak bih mogao sebe optužiti zbog takvih grijeha, te bi bilo bolje da me majka nije rodila. Vrlo sam gord, osvetljiv, častohlepan; sa više prijestupa na raspolaganju nego imam misli u koje da ih odjenem, mašte da ih oblikujem ili vremena da ih ostvarim. Što da rade ljudi poput mene koji puze između zemlje i nebesa? Svi smo mi prave lopuže, svi; ne vjeruj ni jednom od nas. Pođi svojim putem u samostan. – Gdje vam je otac?
