Priznajmo vlastite strahove

"Ja sam kapetan vlastite boli" (Nick Cave)

19.05.2007.

Adler, tanz mit Laibach!




"There is no force no money and no power
To stop us now and change our fate
Before we rise"


Vratila mi je ova pjesma na lice izraz nečega što nerijetko doživljavam kao optimalnu snagu potrebnu da bi u ratu sa činjenicama (istinitim ili ne, samo Bog zna) moja egzistencija opstala.

Ne mislim da trebam biti ovakav. Ne želim biti ovakav.

Čovjek je nezahvalno biće!

Tanz mit Laibach, Adler, tanz! Živiš u apsolutu virtualnog, nema ti druge. To je tvoje doba. Doba umjetnog i artificijelnog. Tek metaforom ogolit ćemo istinu. Predaleko se otišlo, tanz mit Laibach!



06.04.2007.

Molimo se za Ian Curtisa!

30.03.2007.

Wo ist meine Traum?


Kao da sam zaboravio svoje Snove, kao da sam odustao od njih. Ne, nisam ih zaboravio niti sam odustao, ali... Kao da sam ih zaboravio i kao da sam odustao... Kao da odustajem, bolje reći. Volim reći da su se internalizirali u meni, i da sam već dvije godine u akciji koja ima za cilj njihovo ostvarenje, pa sam ih zato zaboravio. Dosadašnji rezultati mi nisu olakšali život, a možda me i sama akcija zavarava; susreti sa svijetom, kao takvim, ljudima, mahom uplašenih Dobrom u sebi, sistemom / sistemima, koji su izgradili neki drugi, možda me ti susreti zavaravaju pa se pitam: Gdje je moj San? Ali, mene brine što me to suočavanje sa životom i ljudima tjera na relativizaciju, jer – nikada nisam živio pod staklenim zvonom, niti sam imao priliku biti sačuvan ujeda zmija u džungli kakav svijet danas jeste, pa mi je koža prilično čvrsta... Bojim se da mi i srce postaje takvo.

 

Da, toga se bojim... Bojim se tvrdog srca. Jer je moja životna maksima „Tvrda koža, mehko srce!“

 

Bojim se, ponekad, da su moja vjerovanja totalno pogrešna. Bojim se, najviše, da u ženama tražim ono što je nemoguće dobiti od njih, što one, stvarno, sve i da hoće ili žele  - ne mogu dati! A meni baš to od njih treba. Nekad se bojim da nemam pravo na San! Divno je što ga imam, odlično, ali… Bojim se da nemam pravo da živim svoj San, jer nisam dovoljno podoban, sposoban, jak… I ponekad mislim da trebam promijeniti stav! Nnije mi to teško, znam kako se to radi; ja jesam sposoban da se mijenjam i stvarno mislim da se ljudi trebaju i moraju mijenjati, trebaju osobno rasti, ali…. Dokle?

 

Nikada ni za što ovozemljasko nisam bio emocionalno vezan. Jedan od najvećih Sanjara na ovome svijetu, čovjek koji je ostvario mnoštvo svojih snova i stotinama drugih ljudi diljem svijeta pomogao da isto urade, Jim Dornan (učitelj Petera Coxa), smatra da ljudi, koji priznaju sebi da imaju Snove, moraju pronaći vlastiti smisao života, jasno ga precizirati, posvetiti život vlastitoj misiji: “Emocionalno se vezati za svoj San!”

 

Malo je na svijetu onih koji su u stanju to uraditi. Nisam jedan od njih. I to me brine, jer vrijeme prolazi. A, još veći problem je što nisam baš  siguran da Dornan pravilno razmišlja. Međutim, istina je da mi samo on i njegovi učenici redovno izmame iskren osmijeh zahvalnosti – za život!

 

Miran jesam u riječima i knjigama! Ne mislim relativizirati znanost, ne pada mi na pamet desakralizirati Riječ, nikada neću biti ciničan spram bilo kojeg ljudskog pokušaja da se pronađe smisao. Znanost otkriva i pomaže u razumijevanju svijeta, čovjeka, života; zato je volim. Međutim, znanstvenici ne prave promjene, oni se pomire sa svijetom. A meni da je nekako da živim, a da ne pravim kompromise; mene zanima pravljenje razlike!

 

A to je nemoguće prilagodim li se većini i olahkom shvatanju života i Čovjekove uloge na Plavoj Planeti. Učinim li to, krenuo sam putem na kojem zamišljen, a iskren, pogled u nebo znači zatvorene oči. Put na kojem mi „Old man“ nema šta reći ni o ljepoti ni o ružnoći.


Niti želim niti hoću ići takvim putem. Želim slušati Starca, želim iskoristiti njegovo znanje za korak naprijed! Bog neka mi sudi ako pretjerujem u bilo kakvom nastojanju, pa čak i onom da Njegovu Posljednju Riječ ispoštujem onako kako je ja razumijem i onoliko koliko znam da je mogu ispoštovati!

 


18.02.2007.

Nebo mi je jedan od najdražih prijatelja.


Loš dan! Što da ne? Opet, mora li i Sarajevo ostati moj nedosanjani i neostvareni san? Te godinama Sanjane šetnje sporednim ulicama, kafići uređeni sa stilom, muzika odabrana, klupe u parkovima... Teatri, sjećanja na žrtve, Miljacka, Obala... Abdest pred Ferhadijom ili Ali-pašinom džamijom. Njen miris, disanje punim  plućima, transedencija u atmosferu filmova francuske produkcije moitivirana njenim hodom i "stayling-om"...  Stvarno...

Nema veze! Loš dan, pa šta? Sutra je novi. Najavilo mi ga nebo nad Sarajevom, iako mračno, prelijepo - nebo nad Sarajevom. Nebo, nad Sarajevom ili bilo gdje, jedan mi je od najvećih prijatelja. I najdražih. Ma šta uradila moja draga, pogledam gore i kažem joj: "Ljubim te, bejb!"

Loše mi, a dobro mi! Može li to? Može, pa s vama dijelim dobrotu; najlakše mi je muzikom, ona dolazi odozgo... A, moja draga mi je ovo poslala, da znate! Nisam ja fin kao "Craig Armstrong y Cocteau twins", nego ona... Ja danas nisam  baš bio nasmijan, ali moja bejb je baš ovako, kao ova pjesma.... Divna!

La vita e bela - Ne želim trgovati u Ljubavi niti se boriti za nju; od Boga je, a On je daje ili ne! Kako god, treba biti zahvalan... Za život, za nebo.. Nad Sarajevom.

17.02.2007.

Strah od napuštanja


Da, i ja se bojim napuštanja, ostavljanja. Vi, ne? Čestitam! Već ste u okrilju Božijem, vjernici ste koji se ničega ne boje, zaslužili ste to djelima svojim; drugačije Bog neće ni nagraditi mirom duševnim! Ili hoće dati blagoslov onako, po principu „tebe volim, tebe ne“, dat će nagradu mira onako kako Mu je ćeif? Ko zna, krhko je znanje... Kako god, spadao ja u odabranu skupinu koju će On darovati mirom i blagostanjem, ili ne, ja ću mu se klanjati i u izgovaranju Njegovih imena tražiti smiraj, jer već mi je darovao – život; ma kakav da je, život je! Rob ću mu biti pokoran, samo Njemu, konačan smisao i jeste – u Njemu! Tim više, što od nas traži da Ga se sjetimo i sjećamo, a ne da nam je stalno na pameti. I... dao nam je Slobodu.


Ja je uživam i želim iskoristiti da vam kažem: Bojim se napuštanja i ostavljanja! I, čisto sumnjam da sam usamljen u tom strahu, ali iskustvo mi govori da sam od rijetkih koji ga priznaju sebi i drugima. Takva vrsta straha jedan je od glavnih uzroka našeg zatvaranja za druge. Na različit način, takav strah „krasi“ i muškarce i žene. Ja se, dakle, kao muškarac bojim napuštanja.


Kao i svaki drugi, i ovaj strah zalužuje širu elaboraciju. Ovdje ga samo  konstatujem, ne bih dalje pisao... A, detektujem ga i priznajem u znak zahvalnosti Princezi osamdesetih što ga je prepoznala u meni i dala mi do znanja da ga razumije: sinoć mi je, nakon jednog u nizu mojih pokušaja da sve iskontrolišem i ništa ne prepustim silama Usuda, posebno ne – ženi, poslala divnu pjesmu i ja joj se želim zahvaliti tako što ću taj trenutak sačuvati u virtualnom prostoru.


U onom stvarnom prostoru, u kojem živimo u svim dimenzijama, nije mi baš lako to učiniti – zbog straha, naravno! No, djelovat ću – nije li Ncboy Adlerov najbolji jaran? ;)

11.02.2007.

Never let me go!


Ne, ne treba ići, ne treba napuštati blog. Treba dalje pisati. Treba ostavljati svoje tragove, pokazivati vlastitu slabost i snagu. Ne treba biti glup i bezobrazan, ali treba poštovati sebe.  Treba poštovati vlastite i tuđe boli i zadovoljstva, nade i strahove, tuge i radosti... Treba poštovati seksualne potrebe, uspone i padove, grijehove od kojih je najveći – strah. Treba poštovati sve, ne moramo znati ima li ili ne naše Očitovanje u ovome svijetu, kako ja to volim reći, „duhovnu validnost“! Ne, ne moramo znati! Trebamo živjeti – onako kako vjerujemo da treba živjeti; treba otvarati srce, treba... Pisat ću! Zauzvrat – ne tražim ništa od vas! Ne morate me razumjeti! Znam, nekako, da me Bog voli, kao i vas, uostalom! I to bi nam trebalo biti dovoljno za početak našeg Osviještenog i Osmišljenog putovanja u osvajanju svijeta ovoga  i upravljanju blagodatima kojima nas je On podario!

 

Šetali smo zagrljeni, dugo. Povremeno, bestidno se ljubili i milovali na javnim mjestima (bestidno, jer su ulice skoro pa bile prazne):

 

„Nisi ti ni 'v' od vehabije!“ – šeretski  je prokomentarisala jednu od mojih opaski rečenih dok smo se upoznavali; bio sam joj stavio do znanja da nisam promiskuitetan, ali da nisam ni „vehabija“.

 

Ja sam uglavnom ćutao. Drugi put, uspjela je da me ušutka; prvi put muzikom i kratkim, jasnim rečenicama; drugi put – poljupcima!

 

Šetali smo! Skrenuli  sa Vilsonovog šetališta pored Hotela „Bristol“, još uvijek nerenoviranog, jednom malom, mračnom i opustošenom ulicom, upravo onakvom kako sam se ja osjećao, ma koliko se trudio da budem vedar!

 

„Eno, u onim zgradama su bili oni!“ – pokazala je prstom preko Miljacke na Grbavicu, dio Sarajeva koji su u ratu kontrolisali srpski vojnici. „A, ovo je zgrada u kojoj živim!“- pokaza  na soliter s ove strane rijeke – „Dnevno su zgradu pogađale desetine granata. Zadnje spratove, gađali su tenkovima. Spavali smo u hodnicima solitera, djeca su vrištala dok bi granate padale.“

„Mi, u Tuzli, nismo imali tako stravična iskustva!“ – rekao sam joj nakon što sam zamislio slike i dozivao dječiju vrisku.

„Znam!“ – tiho je odgovorila i obgrlila me oko struka! Njen zagrljaj nije bio patetičan, ali njen umor jeste bio činjeničan. U njenom „znam“, nije bilo primitivnog i pomalo bizarnog bosanskog nadmetanja u takmičenju zvanom 'Ko se više patio u ratu?' Njeno „znam“ bilo je jasno i mirno, kao i svaka njena riječ, svaki njen pokret, tek potvrđivanje jedne od činjenica koje čovjek, budući razumno biće, treba uvažavati, pa i podsjećati se na njih.

 

Prešli smo ulicu, i približili se njenoj zgradi.

 

„Htjela sam još nešto ružno da ti kažem, ali neću!“

„Reci!“

„Ma, neću...“

„Reci, slobodno...“ – motivirao sam je zagrljajem da priča.

„Vidiš ovaj prozor na trećem spratu! To je prozor moje sobe. Kraj njega je pala moja prijateljica iz osnovne škole. Bacila se sa vrha zgrade.“

„Bilo je to u ratu?“

„Ne, poslije... Bila je u Kanadi, pa se vratila. Bilo je to prije sedam godina.... Ona nije mogla više!“

 

***

 

Blagodat osvete je razumljiva razumom obdarenima! Treba se osvetiti, ako već ne žele pasti na koljena i zamoliti nas da im oprostimo! To je dobro za njih! Žive u ublehama koje su sami stvorili, internalizirali u generacijama i generacijama. Laž, mitomanska laž, njima je postala istina, jer se puno ponavljala – riječima! Pa, ako sami ne zatraže oprost od nas, mi im se trebamo smilovati tako što ćemo se osvetiti, tenkovima ući u Beograd (moj Beograd, moj voljeni grad, grad mnoštva mojih Snova i mog željenog, a izgubljenog života!) Oni su velik narod, religija koju očituju, religija je mojih dalekih predaka. Poštujem njihovu demokratsku tradiciju, njihova književnost je bolja od naše! Ja ih volim! Uživam u njihovom čojstvu, koje se lažima pretvorilo u zvjerstvo: dozvolili su sebi da djeca zbog njih vrište! Treba im se smilovati, „batina je iz Raja izašla“, vjerujemo i mi i oni u mudrost naših zajedničkih predaka. Ja ne govorim o bosanskim Srbima, nego o Srbiji, samo da znate! Naši Srbi su drugačiji, jesu! Izmanipulisani su, strahovima! Balije što nas sad predstavljaju, budući mahom „šljegli“ u gradove, odbijaju da razgovaraju sa predstavnicima bosanskih Srba; ni njima, balijama, nije u interesu „mirna Bosna“; pa, kako bi drugačije hodali asfaltom da se po Banja Luci, ponovo, organizuju akšamluci, u kojima bi, kao i uvijek, uživali i Srbi? Naši Srbi se nas boje, a to treba razumjeti! Zato s njima treba razgovarati, ne ukidati Republiku Srpsku, jer je ona njima neka vrsta sigurnosti! To treba razumjeti! Ja ne govorim o bosanskim Srbima, ja govorim o izvoru zla, o mom Beogradu.... Tenkovima treba ući u njega! Tenkovima! Da, tenkovima, osvetiti se! Meni bi to bila i lična osveta. Niko od vas, pa ni ona, mada Vidovita, ne može znati kako me boljela moja nesposobnost da u trenutku kada sam pozdrav pročitao (a ne naknadno, kad je vrijeme već pojelo trenutke u kojima se moglo Reći, a time još jednom živjeti), čujem njeno: „Pozdravljamo te, Beograd i ja.“ A, i zašto bi znala, zašto biste vi znali, čemu? To je moja Priča. Koja se priča, i ovim redovima, ovim postom, na blogu „Priznajmo vlastite strahove“... Višeslojna Priča, kao i svaka druga: ponosan sam na sebe jer joj kompleksnost ne želim zanemariti, dio je Opće Priče, važnije od svake pojedinačne – ne bježim od odgovornosti za vlastiti život zato što se često izdižem iznad sebe i ličnih potreba i želja, zato ću ponoviti još jednom: Treba se osvetiti, tenkovima treba ući u Beograd, ako ne zatraže oprost!

 

***

 

„Je l' ti to, Ncboy, opet tražiš uzroke u prošlosti? Opet kriviš druge Stvari za lična nezadovoljstva?“

„Ne, nikada to nisam ni radio! Istina, malo su me bili ponijeli strahovi da ću ostati sam ako se ne usaglasim sa liberalno-demokratskim standardima, ako ne budem zadovoljan mrvicama pravde koje nam daje Zapad! Znaš ono... Znaš kad bosanske muslimanke odu negdje vani i zadovoljne što ne klanjaju objašnjavaju nekom Džefu kako je 'bosanki islam' drugačiji...“

„Mislim da znam!“

„E, to! Znaš, ja sam svojevremeno, a u strahu da ne ostanem sam, bez živih ljudi oko sebe... Ponekad sam se pravio da ne čujem kad Mejre samozadovoljno ismijavaju svekrve što im čestitaju Bajram, a one im punih usta govore da to više ne rade jer im to ništa ne znači!“

„Misliš na onu sa seminara, sa onog party-a sa Nijemcima...“

„Da, na nju!“

„Čekaj, koliko znam, nikog do sada nisam čuo, u svem ovom vašem konglomeratu burnih emocija i nerazumnih akcija, netaktičnosti i nemira, nikoga nisam čuo, osim tebe, da zagovara stajalište: označitelji su samo to! Naime, nema veze što se ona zove Mejra, ne mora biti muslimanka ako nosi ime orijentalnog porijekla!“

„Naravno, naravno! Da, tako je! Ali, ja ne govorim o tome... Govorim o strahovima za puku egzistenciju. Znaš, ona je primala platu, lijepu platu, od nevladinog sektora! I, mnogo dublje, govorim o stajalištima koja, u vremenima ratova i nezavršenih postratova, ako su politička automatski su i etička.“

„Aha! Dobro... Ali, meni se učinilo da ti hoćeš pričati o ljubavi, o Snu; tako si počeo post. Mislim... Žena što je spominješ u prvom dijelu posta, nije ti valjda motiv za promišljanja o politici i etici?“

„Bože sačuvaj, naravno da ne! Ona je divna i velika žena! Autentična, ima San, osviješten... Ona mi je posvetila „Skye Blue“, jedina mi jasno dala do znanja da, kao i ja, misli da ne treba čovjek sebe siliti i da se, takav – slab, treba prihvatiti jer je čovjek. Bar sam ja tako razumio. Zato ti kažem da ja o Ljubavi i govorim sve vrijeme.“

„Pa, kakve veze imaju ljubav i „tenkovi na Beograd“?

„O, itekako imaju veze – sve je alef!“

„Hm! Je li te strah?“

„Da!“

„Puno?“

„Da, puno me strah! Ima čak i panike! Da, baš sam... deranged!“

„Skoro će dva... Kasno si ustao, plakao si...“

„Da! Ništa novo, hahahaaaa....“

„Znaš da ti se sestra sama zadala oko vaše firme, da si prilično van tokova svakodnevnih? Da ti je, baš, kako ti ono eufemiziraš, da ti je 'nja'?“

„Da, znam, svjestan sam...“

„OK, vidiš li ti osmijeh na svom licu?“

„Naravno!“

„Pa, kako?“

„Pa, upravo u novom danu ga vidim, u svakodnevici, u traženju rješenja za plaćanje neplaćenih računa... U jutarnjoj kafici i SMS-u: 'Ljubim te!'“

„Čekaj malo, znam da si nedavno shvatio da se ne treba izlijetati, da svaka izgovorena riječ jeste i nova odgovornost!“

„Znam, ali...“

„Nema „ali“! Odlučio si da radikalno izmijeniš odnos prema virtuelnom svijetu!“

„Jesam, upravo zato što je virtuelno iskonsko, ali život nije virtualan!“

„A tebi se živi!“

„Upravo!“

„Pa, što pišeš!“

„U završnoj sam fazi, još koji dan, trebam napisati još „1 u 2“ mail i... to je to. I, još nešto: Vruć krompir Ljubavi, u ovom bezbožničkom svijetu, svi trebamo dijeliti!“ Moja promjena odnosa prema virtualnom, nije protivna upravo izrečenom stavu.“

„Svi trebamo dijeliti „vruć krompir ljubavi“, znači: viva la promiskuitet, 'neka ljubi ko god koga hoće', je l'?

„Kretenu, znaš da ne poistovjećujem seksualnost i ljubav, to rade neznalice što nisu razumjele Freuda!“

 „Ma, znam, malo te zezam!“

„ ;)“

„I, šta sad?“

„Idemo dalje!“

„Kako?“

„Nebo nad Ilinčicom, uvijek je lijepo. Mora biti lijepo, jer svijet je lijep! Znaš, život je lijep. Evo, sad ću ovo postaviti na blog, pa odo' klanjat', pa... vratiti se svakodnevici, poslati SMS, provjeriti mailove...“

„Jeb'o te, kako možeš, čovječe, pogledaj se?“

„Da, nije mi lako, ali... Vjera je moje jedino oružje u borbi protiv ostatka đavoljih snaga!“

 

Epilog:

E, moj Ncboy... Ovaj blog si otvorio da na njemu pišeš o metafizičkim bezdanima iz kojih si, Božijim emerom, izašao, odavno. A, pjesmu „Mercy“ čuvao za te postove. A, vid' sad... No, neka... Možda baš tako treba. Nije bitno šta, nego je bitno kad se kaže! Da, treba slušati unutarnje glasove, i djelovati uprkos strahovima. Treba slušati šapat anđela. Vjerujem da oni govore kroz „unutarnji glas“, „šesto čulo“. Da... Keep going, Ncboy, la vita e bella. ;)
18.11.2006.

Stvarno sam vjerovao...

11.10.2006.

VENDETTA


Ašik džemat govori,
dok u njemu krvca vri,
La ilahe il Allah*


(* ašik - ljubav; džemat - zajednica; la ilahe il Allah - nema boga osim Boga)


U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog.


Neka je salavat i selam na Njegova posljednjeg poslanika Muhammeda, njegovu časnu porodicu, njegove žene – majke vjernika i vjernica, prijatelje i istomišljenike, te sve muškarce i žene koji djelom svojim slave i potvrđuju zahvalu za bezuslovan dar života. Utječem se Bogu od prokletog sotone, molim Allaha, Uzvišenog, da me štiti od riječi moje, misli moje, želje moje, slabosti moje. Molim Ga da mi oprosti što se trudim da ne pogriješim te što se ne uzdam dovoljno u Njegovu milost.


***


Stoneove Rođene Ubojice jedna su od mojih najdražih metafora bezuslovne ljubavi na kojoj počiva Dvojina. Udar groma u njegovo srce kad je ugledao nju, neposredno nakon što je očuh seksualno zlostavljao, scena je koja svjesnima znanja o vlastitom neznanju predstavlja pravi estetski užitak, ali i otvara misli i srce – za bližnjeg svog. Kultni ljubavni par iz svijeta filmskog artefakta krvoločno se obračunava sa Vampirima Vaseljenje na koje nailaze.


Večeras sam poželio da je imaginarna ona sa mnom, dok je sa zvučnika centralne bašte u gradu u mene ulazila melodija neke vesele pjesme pjevane na francuskom jeziku (a gdje god je francuski jezik tu je i umjetnost, a gdje je umjetnost tu je i moja zahvala, a gdje je moja zahvala tu je i San, tu je i Ljubav, kao takva). Sanjarim tako sve dok se na poljima nivoa ne-svjesnog nisu počele odvijati slike:


Ona, u nekoj „vrućoj“ mini-suknjici drap boje, iste one koje je i njen sako, dekoltirana, sjedi kraj mene za šankom. Dugim prstima povremeno sklanja kosu sa svoga lica; ćuti i odmara. Ćutim i ja. Ćutimo, i ispijamo svako svoje piće. Miran sam i, zagledan u nebo nad centrom grada, odbijam dimove cigarete. Miran sam, stvarno. A onda se pojavljuju Vampiri Vaseljenje, uznemireni njenom pojavom i mojom mirnoćom. Odgovornosti spram Drugog nema, nema uvažavanja prirodnih zakona i pažnje – u toj viziji živio se  izravan i neposredan život. Zato sam ja bio miran na njena provociranja drugih. Ona je moja i ima pravo – sve, jer Zna. I jer je bezosjećajna. Beskompromisna spram slabosti insana. Anđeo? Kakogod, moja je i „nikoj nema da je najde“! No, oni ne znaju ono što ja znam. Zato gledaju u njene noge i glasno pričaju o nama. Najprije sa nekom dozom kurtoazije, a vremenom im strpljenje popušta pa postaju otvoreni. Jedan od njih prilazi nam i moli je za ples. Odgovaram mu da je taj ples zabranjen. On me pita ko sam ja da zabranjujem; nasmijan, svjesno provocira fizički obračun. Na isti način mu se osmjehujem i odgovaram mu da sam Ratnik Svjetlosti i da ne želim bitke koje se mogu izbjeći. On me pita šta mi je, jesam li „pob'dalio“, a ja mu odgovaram da nisam pobudalio i upozoravam da i moje strpljenje ima granice – čovjek sam. Ne čuje me. Miluje joj lice i kaže: „Dođi, mala!“


To!

Udaram ga koljenom u pleksus, a zatim pesnicom u vrat. Pada na zemlju, bez riječi. Prilaze nam trojica Vampira. Uzimam stolicu s moje desne strane i njome zamahujem. Svjetina ustaje, komešanje, žagor... Gasi se muzika. Bijemo se! Koristim sva raspoloživa sredstva da se branim: stolice, stolove, čaše, flaše... Opća tuča. Ja i njih nekoliko. Dobro se držim! U međuvremenu, ona mirno moli konobara za šankom da pusti pjesmu tamo gdje je stala. Zbunjen, pritišće dugme „play“! Bila je to ona na francuskom jeziku. Dok se udaramo, Vampiri Vaseljene i ja, ona se smješka i pleše sama u ritmu sjajne pjesme. Bacam stolove na njih, ne biram na kom dijelu njihova tjela će završiti moja pesnica, moj lakat. Bijesan sam – vrištim i udaram. Kad me obore na zemlju, branim se nogama. Kad ustanem, vrištim još jače. Glasa se mog najviše boje, bilo je to moje najjače oružje. Opet, koristim i tijelo – jednog ćelavog sam udario dlanovima po ušima, ščepao mu glavu i koljenom mu razvalio nos i prednje zube. Dolazi policija!


Bježimo od zakona, moja draga i ja. Sjedamo u auto i bježimo sa mjesta događaja. Zadihan i uznemiren, vraćam se sebi – ponovo sam miran. Malo zadihan, ali miran. Pada na nas, prelomljeno, ulično žuto svjetlo. Pušta muziku. Najprije brzinom nedozovljenom, a zatim (kad smo stigli na bezbjedna mjesta) poštujući saobraćajne propise mirno se vozimo na mjesta na kojima Sanjamo. Ona i ja! Zajedno. Oprošteno!


*** 


Skoro je bezgranična ljudska mašta. Zadnji put sam fizički obračun imao u osmom razredu osnovne škole. Isključujem i ratno iskustvo. Iako često na linijama fronta, nisam pucao, niti imao borbe „prsa u prsa“ (bio sam „moralista“, novinar, propagandna služba) Hodim putevima na kojima neće ni biti, ako Bog da, fizičkih obračuna. Prosvjetni sam radnik, budući magistar književno-historijskih znanosti, privatni poduzetnik sa velikim ambicijama.


Odakle mi onda ova infernalna vizija? Ne brinem se što se rodila u ramazanskoj noći. Ramazan je, rekoh na svom drugom blogu, mjesec beskompromisne istine, ponajviše one o sebi i zatomljenim ličnim svjetovima i Snovima. Pa, jesu li moji snovi da se bijem po kafanama? Je li moj san da mi Druga bude neznalica o tjelesnosti i svetosti seksualnosti? Ne, stvarno nije! Pa, u čemu je stvar?


U nestrpljenju. Samoanaliziram se: nestrpljiv sam, i hoću sad i hoću sve. A i lijen sam čovjek. Lakše je imati želju da fizički ojačaš i tučeš se sa drugima, nego voditi najteži rat – rat sa samim sobom, biti dio ašik džemata.


Ašik džemat – to je moj alef sa kojeg želim doprijeti u njen, jer vlastitu autentičnost ne želim nadrediti univerzalnoj prirodi Čovjeka. I ja sam čovjek, i mene dotiče univerzalnost koja ne škodi neponovljivosti Adlera, ona joj daje boje božanske boje, ma koliko naš ego to teško prihvatao. (No nije li smisao u cikličnoj gradnji i razgradnji našeg ega?) To je tako. Ljubav nije najveća, sveti Pavle, Vjera je najveća. Vjera je izvor Ljubavi, a ne obratno. Krenem li drugačije, izgubit ću sposobnost da čujem i sebe u njoj, i nju u sebi!

 

22.08.2006.

Muzika je opasna?

Povod za ovaj post je samo jedan: instaliranje html-koda za "Mea Culpa". Prosto, želim da se sa ovoga bloga čuje "Enigma"! A netom plasirana informacija, opet, ima za cilj desakralizaciju činjenice da mi se biće malo potresa (cinizam i ironija nas uvijek "vade", ali samo trenutno; u vezi sa tim "Viva la blogger.ba"!); ne "trese" , nego "potresa", blago i kontinuirano, postaje konstanta... Nema rušenja. Mase su u pitanju, ogromne mase svega što znam i želim da saznam, čega se bojim i čemu se nadam, onoga što jeste i onoga što nije, onoga što jesam, onoga što nisam, onoga što želim biti, a sve preliveno sokovima koje odbijam piti, no ne zato što se bojim nego zato što mu ne znam sastav, ja ne znam šta je To. Osjećam, ali ne znam...

Ogromne mase, formirane. Samo ih odluka može pokrenuti. Samo odluka može zaustaviti potres i izazvati - kretanje, a time i mir koje ono donosi.

Pred čime zatvaram oči? Kao, nemam vremena da se suočim, ima pametnijeg posla. Uistinu, racionalizacija naših neželjenih, a ostvarenih Čina, dovela je do potpunog otuđenja - od života. Kao takvog.

Mea culpa!

20.08.2006.

"Why now, why me, why...?"

Pratim svoje izravne reakcije na određena Dešavanja. Nimalo optimistični nalazi.

Večeras odbijam biti iskren i prema sebi i prema vama! Da probam i ja kako je to kad se ne kaže ama baš sve i kad se pusti malo vodi da "nosi u zaborav"...


Noviji postovi | Stariji postovi

Priznajmo vlastite strahove
<< 07/2008 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

MOJI LINKOVI

BROJA%u010C POSJETA
28609

Powered by Blogger.ba