Priznajmo vlastite strahove

"Ja sam kapetan vlastite boli" (Nick Cave)

20.07.2008.

Leben heißt Leben

13.06.2008.

O svim mojim tragovima


Amarok (excerpt) - Mike Oldfield


U naprasnom teiziranju čijim sam objektom, zajedno sa društvom u kojem jesam, bio duge četiri godine (1992. – 1996.), sve dok nisam čistim razumom odlučio pokoriti se Knjizi Jasnoj, doživio sam brojne traume, podsvijest opteretio teškim i mračnim slikama, negirao bio sebe, kao takvog (ma kakav da sam)... Jedna od najtežih trauma bila je moja rasprava o lažnom ili ne hadisu “da je violina šejtanov instrument, a uživanje u muzici težak grijeh”. Dijalog koji sam vodio sa svršenicima medrese to zapravo nije bio: ja sam postavljao hipoteze, branio ih i negirao, a njih dvojica su mudro ćutali i gledali me. Ništa nisu rekli, a meni su stoljeća trebala da shvatim da i nisu imali šta reći... Našla se navedena stavka u jednoj od onih knjižica koje su, valjda, imale za cilj da “islamiziraju bosanske muslimane”... Kasnije ćemo shvatiti da je riječ o vehabijskim pamfletima, dakle o “stručnoj literaturi” samozvanih islamskih učenjaka koji, valjda je to svima jasno, u ime Allaha ne vole život ni njegove različite boje.

 

Ipak, racionalnom umu matematičkog tehničara, čiji je način razmišljanja kreiran u suštinski bezbožnom okruženju, nije dugo trebalo da dokaže istinitost navedenog, lažnog ili ne, hadisa. Pojednostavljeno rečeno, “slušajući muziku snaga naše svijesti slabi i time se udaljavamo od života, kakav jeste.” I tako, opradvah (sic!) Poslanika, neka je mir Božiji s njim! Problemi će nastati onog trenutka kad sam pomislio da ja i ne mogu biti musliman jer se suština moja muzikom hrani, grijehom, dakle. A onda su stigli derviši u pomoć i rekli “da ja jesam musliman, samo loš, te da samo trebam negirati vlastiti ego, da niko nije autentičan i da smo svi isti”. Ne znam zašto mi nisu rekli pravu istinu, da je Čovjek univerzalno biće, koje se očitovalo, očituje i očitovat će se u milijardama različitih oblika... Sad znamo da je bilo suđeno da mi to ne kažu...

 

Razumom nisam mogao odbijati Kur’an. Opet, to što me nije smirila činjenica da u Knjizi Jasnoj ne piše ni jedno slovo protiv muzike i umjetnosti, nije mi pomagalo. Nađoh da sam licemjeran u svom odnosu spram islama; više sam slušao šta kažu hodže i hadžije, a manje čitao samu Knjigu. Mislim da sam, po prirodi koleričan, podsvjesno tražio prečice do konačnog “pravog puta”. Istini za volju, ne osjećam se posebno krivim što sam tražio prečice. Rat u Bosni dokazao je laž svega u što sam vjerovao i što je davalo privid stabilnosti životu. U godinama kada ti je život doslovno svakog sekunda visio o koncu i ovisio od odluke nekog drugog (ko je naređivao početak i kraj granatiranja), tražiti prečice do novog smisla nije neki grijeh. Naći novi smisao, paralelno sa očuvanjem gole egzistencije, bio je neporeciv imperativ. Ali, sa Bogom nema trgovine, pa zato ne nalazim ikakvu nepravdu za svoje “vjerske traume” iz prošlosti, jer sam slušao ljude, a ne Boga i vlastito srce.

 

Ono srce koje redovno istim ritmom zalupa kad čuje muziku. Koja jeste došla iz Kosmosa, čistog i hladnog, neopterećenog našim željama i strahovima. Univerzalno Lijepog i Jasnog – svima! Kao i muzika što je... Pa, koje blagodati Gospodara svoga poričemo?

 

U ime Boga, Sveopćeg Dobročinitelja, Milostivog

 

1. Sveopći Dobročinitelj

2. podučio je Kur’an.

3. Stvorio je čovjeka

4. (i) podučio ga govoru (izražavanju misli i osjećanja).

5. Sunce i mjesec (se kreću) prema određenom računu (putanji),

6. a bilje (zeljasto bez stabiljke) i drveće podvrgavaju se (na prirodni način) Božijoj odredbi,

7. a nebo je izdigao i uspostavio mjeru (pravdu)

8. da ne bi prešli (granicu) u mjerenju.

9. Uspostavljajte pravednu mjeru (mjerite tačno), a ne umanjujte mjeru!

10. Zemlju je postavio (prostro) za (živi) svijet.

11. Na njoj ima raznovrsnog voća i hurama s ovojima (na plodovima),

12. i zrnje sa stabiljkama i mirisno bilje.

13. Pa koju od blagodati svoga Gospodara (o ljudi i džini) niječete (smatrate lažnom)?

 

(Kur’an, Er-Rahman (1 – 13), prema prijevodu Džemaludina ef. Čauševića)
03.02.2008.

La vita e bella


WAT - Laibach


“1. Tako Mi vremena!

2. Zaista je svaki čovjek na šteti (i gubitku),

3. osim onih koji vjeruju i rade dobra (djela) i koji preporučuju (jedni drugima) Istinu i koji preporučuju (jedni drugima) strpljivost.”

(Kur’an, El‘asr (Vrijeme) )  

 

 

Hvala na pitanju, nisam zadovoljan svojim životom. Niti onim što me prati, ne mojom krivicom. Pomoć mi je potrebna, ali je atribuiram “nepozvanom”.


Teško jeste, i rado bih se trenutno zatvorio u neku staru crkvu, još bolje manastir pravoslavni,  spustio glavu i tiho plakao pod budnim okom mudrog monaha, punog ljubavi, pažnje, pod pogledom iz kojih sija zraka razumijevanja kompleksnosti ljudske prirode. Smirila bi me radost mira što ga daje svaki prostor u kojem se svjesno spominje Bog.


Ali morao bih izaći iz manastira, i ponovo ući među ljude, svijet... Ući u život kakav u svoj svojoj silini jeste – nepromjenjiv. Život je nepromjenjiv i ima svoja pravila. Odbijem li ih “nepokretan, zaključat će mi se vrisak na licu”, jer život je život, kao što Bog je Bog. Bog je i Pravedan i Milostiv, a život lijep – kakve veze ima što ja nisam njime zadovoljan... Da, život je lijep... La vita e bella. :)



click to comment
22.11.2007.

Strah od konzekvenci


 

Umoran sam, već dvije decenije, od ljudi nesvjesnih vlastitog nesavršenstva, njihovih pregnuća da budu savršeni, njihovog neznanja o demonima u njima samima, njihove potrage za dokazima. (Kako li samo adolescentski zvuči ovaj moj akuzativ množine za imenicu „ljudi“, još kad je stavim u treće lice. Dakle, ja (prvo lice) vama (drugo lice) govorim o njima, ljudima (treće lice)! Naravno, nema veće oholosti no ono čemu nesumnjivo pripadaš svrstati u treće lice (pa i drugo). Ipak, ja dijelim ljude!)

 

Zato nadmeno param nosom oblake jer pripadam onoj grupi koja priznaje demone u samome sebi. A kako vjerujem u postojanje Policije Istine, bojim se svoje nadmenosti i svjesno namećem sam sebi pravila koja nečistim silama, od kojih sam također sazdan, sužavam prostor za djelovanje.

 

I nervozan sam večeras… Osjećam kako sam baš umoran od diplomatskih odnosa i sa sobom i sa drugima… Neke rečenice ovih dana izlaze iz mene “apsolutno podsvjesno”. Preksinoć sam, osobi koju označavam kao “emocionalno-mentalni backup”, počeo kratko pismo (koje je imalo propratni karakter) rečenicom: “Uistinu, otišao sam daleko od puteva kojim hode skromni tragaoci za istinom...”  Večeras sam, također bez ikakve motivacije, u jednom casualy razgovoru sa recepcionarom hotela, rekao ovo: “Čovjek danas daje sve od sebe da što prije i što više zaprlja vlastitu dušu, kako u očima većine  ne bi ispao budala!”

 

Večeras sam htio pisati o dekadentnosti i o tome kako pomalo zavidim ljudima koji su svjesno dekadentni. Govorim o onima koji, bez straha od Boga, traže upravo Njega na način potpuno oprečan putevima koje je On propisao. Htio sam pisati i o tome kako vjerujem da ih, bez obzira na neposluh, Uzvišeni zasigurno neće kazniti (jer, ako im ja, stvorenje, iskreno želim dobro i na ovome i na onome svijetu, kako im onda isto i bolje neće željeti Stvoritelj?). Htio sam pisati i o tome kako nikada i ni po koju cijenu ne bih zamijenio uloge sa njima... Ali i o tome kako mi stvarno treba pomoć Drugog.


(Zabranom komentara onemogućit ću vam da pogriješite; možete, ne daj Bože, pomisliti da je ovo apel za pomoć, pa napisati: “Ja sam tu!” ili “Ne daj se!” ili “Ma ti si super!”... Don’t do that! Nisam toliko ohol da pomoć ne tražim, ali snažno vjerujem da ona koja mi je trenutno potrebna dolazi nepozvana.)

22.10.2007.

"It doesn't have to be like this..."

16.08.2007.

Mijenjam iskaz. (Pobijedit ću!)




Pitala me, a u nastojanju da me uvjeri u svu nesuvislost mog stava o životu:

„Dobro, a šta ako ne uspiješ?“

Odgovorio sam:

„Ako ne uspijem, umrijet ću u borbi za ostvarenje svojih snova!“

 

Pa, ma koliko moj iskaz zvučao plemenito, hrabro, herojski, zauzeti stav u skladu s njim ispravno je samo u domenu metafizičkog. Postoje vremena i trenuci kad bi čovjek morao donijeti neke važne odluke, izgraditi stavove koje neće tako lako (ili čak nikako) mijenjati. Među takve stavove uvrštavam i pitanje odnosa sa Bogom – kad se jednom odluči pokoriti se Stvoritelju svih svjetova, svaka dalja relativizacija („vjerujem-ne vjerujem“), pa čak ako je i u duhu potrage za istinom o sebi (nesavršenom, slabom i varljivom biću, dakle), velika je smetnja i kočnica u razvoju. Kur'anski stav „borite se imecima i životima svojim na Allahovom putu“ jasan je: svijet u koji selimo poslije smrti, vječan je i važniji od ovog prolaznog. U ideale (nevidljivo), dakle, treba vjerovati i oni bi trebali biti tačka referencije u odnosu na koju popločavamo naše staze do Neba. U tom kontekstu izreći: „ako ne uspijem, umrijet ću u borbi“ jeste ispravno.

 

No, šta je sa metafizikom bez prefiksa „meta –“, šta je sa ovim svijetom, vidljivim, opipljivim? Vjernicima (ne „sujevjernicima“!!!) je jasno da empirijske istine nisu i ne mogu biti u suprotnosti sa metafizičkim istinama. Primjera radi, negirate li gravitaciju na neki način udaljavate se i od metafizičkih istine, jer Bog ne opterećuje čovjeka onim što on ne može podnijeti; ergo, Gospod nam je dao na uvid one duhovne dimenzije koje se osvjetljavaju empirijom. Istina, sporo nam ide, ali... Ide... : )

 

Jedna od empirijski dokazivih istina je moć riječi. Svako od vas je čuo makar jedan primjer o tome kako je nekad neko nešto govorio i to mu se stvarno desilo. I svi se čude! A čuda nema, čovjek je došao do dokaza da ono što govorimo dobrim dijelom određuje našu sudbinu, i ono što će nam se stvarno desiti. O tome nadugo i naširoko zbori neurolingvistika, a onima koji nisu stručni u oblastima lingvistike, neurologije, psihologije, „moć riječi“ je dostupna kroz knjigu koja se zove „Probudite diva u sebi“ Anthonya Robinsa. Pročitao sam samo trećinu te knjige, što mi je bilo dovoljno da me se razuvjeri kako život nije u mojim rukama i kako su  okolnosti bitne. Onda sam je zatvorio i prestao koristiti sve „tehnike“ osobne rasti – uplašio sam se odgovornosti za svoj život!

 

Odlučio sam se lagano vratiti „tehnologiji“ self-helpa, i promijeniti iskaz. Razlog? Čisti  strah da se ne ostvari ovo „umrijet ću u borbi“. Osim toga, vjernik sam i nemam pravo zanemarivati empirijske istine, pa se bojim i Božije kazne i na ovom i na onom svijetu. Nemam pravo lagati da ne znam, kad znam da je reći „ako ne uspijem, umrijet ću u borbi za ostvarenje snova“ eufemizam (i to licemjerni) za „pa, i ne moram ostvariti snove“, odnosno cover za strah od života ukorijenjen u meni. Trebam priznati sebi strahove, posebno ovaj što ga jedva prevalih preko usta. Da, treba me se razumjeti i ne treba me osuditi bez suđenja; naime da mi je vidjeti tu facu kojoj je prešlo preko leđa i srca što i meni, a da se opet ne boji života.

 

Dakle, priznajem strah i djelujem uprkos njemu. Pa mijenjam iskaz. Dijalog s početka teksta danas završava ovako:

 

„Dobro, a šta ako ne uspiješ?“

 „Uspjet ću!“

„A, šta ako ipak ne uspiješ?“

„Uspjet ću, pobijedit ću!“
„Hej, ideš mi na živce... Haj'mo teorijski – ako ne uspiješ... Šta onda?“

„Ma, nema ni u teoriji neuspjeha, uspjet ću!“

 

Da, neću umrijeti u borbi, nego ću pobijediti i uspjeti! Meni je pobjeda suđena! I u to baš glupo (da ne kažem, poput Forest Gumpa) vjerujem, jer ama baš nikakve okolnosti ne idu u prilog ovome što govorim. Ama baš – nikakve! Čak se i sam sebi smijem dok ovo pišem. Ali, ponavljam: Pobijedit ću! Uspjet ću! Nikakve mi okolnosti ne idu naruku, ama baš ništa.... Osim kompozicije koju slušate!

 

La vita e bella
27.07.2007.

Somnambulna i napeta misao o granicama....


 


Zvuci ove pjesme bude mi sjećanja na Vranicu,  bosanku planinu na kojoj sam šećući sam shvatio da to zapravo nisam, da nisam sam. Osjetio sam moć, milenijumima ljudskom rukom netaknute, prirode, tačno sam osjetio da trava komunicira sa gorskim očima (malim, ledničkim jezerima), da planinska ruža ima nešto za reći vjeverici, a maslačak sokolu... Kasnije ću pročitati da nisam prešao granice razuma – u časopisu “Ekologija” pročitao sam jedan tekst koji iznosi dokaze o tome da ostala živa bića (osim ljudi i životinja) komuniciraju na sebi svojstven način. Autor tog teksta dalje će izaći iz okvira biologije i, pomalo nervozno, (pro)govoriti o zapadnoevropskom-egocentričnom doživljaju svijeta (koji je, uzgred budi rečeno, spiritus movens ekoloških katastrofa koje živimo) i sistemu / sistemima vrijednosti koji ne negiraju uzvišenost Čovjeka, kao univerzalnog bića, ali ga tretiraju i kao element Kosmičke Strukture, ni manje ni više vredniji od ostalih elemenata.

 

Smirio me taj tekst – dok ga nisam pročitao nisam smio nikome reći da sam, dok sam bio sam, osjetio prisustvo... Drugog! Drukačijeg, Nepoznatog (meni)... Koje se ne može kontorolirati! Ili može?

 

Kad god slušam staru “Floydovu” pjesmu, razmišljam i o prioritetima. Koja su pitanja prioritetna nama, ljudima? Šta je važnije – spoznavati Nepoznato (Sveto Drugo i Drugačije) ili spoznavati načine i modele da opstanete u poznatom, više nego očiglednom što nam, bez ikakve sumnje, stavlja koprenu na Snove; utišava unutarnje glasove, uspavljuje radoznalo dijete u nama. “I jedno i drugo je važno.”, reći ćemo. Da, ali… Sunce, primarni izvor svjetlosti, i naše neznanje o njegovom srcu, meni su jasni znakovi da je jedno, zasigurno, važnije od drugog, makar malo.

 

Gdje je to “malo”? Gdje je ta granica koju moramo preći da bi u naša srca ušao mir? Mislim da se odgovor krije u Watersovom stihu:

Knowledge of love is knowledge of shadow.“

23.07.2007.

(bez naslova)


Ovo je post svim Sanjarima, koji nakon ovih neprirodno toplih dana kradu trenutke mira u sitne sate, umornim da bilo što kažu, nezadovoljnim onim što su uspjeli napraviti od života, a opet ne gube nadu i vjeru u „ono“ što se dešava duboko u njima dok slušaju muziku, tako duboko u njima da životu nerijetko vide smisao u otkrivanju i imenovanju svih galaksija, planeta i zvijezda mikrokosmosa im vlastitog.

Ova kompozicija se zove „Mjesčeva igra“. Bog sami zna šta je i kako je osjećao njen kompozitor dok je stvarao. Ja znam da me blago podsjeća na samoga sebe. Čak mi ne smeta ni pretjerana upotreba ritam-mašina, ni to što bas nije “živ”, nego sintetički. Ah, koliko sam ja puta improvizirao stvari u životu da bih se čim prije izrazio, a zbog straha da mi ne prođe vrijeme, pa nema smisla da zamjeram Mehdiju.

Ne zamjeram nikome... Ni sebi... Dok je muzike bit će i Orlovog leta... Turbulencije oko njegovih krila mijenjaju forme energetskih polja koji će poput talasa na vodi doći i do vas... Kako će uticati, ne znam! Sve što mogu je da preuzmem odgovornost za trag koji ostavljam.

La vita e bella!

25.06.2007.

Reminding or reminder?



Od toga dana ništa nije isto! A ja... Kao da nisam svjestan promjena oko i u meni. Kao da lebdim, pomiren sa nedostatkom odgovora na Murphyevo pitanje.

19.05.2007.

Gdje vam je otac?





Danas sam, Stvoritelju moj, nakon dugog perioda ponovo osjetio mir neki u sebi, neku sigurnost. Jednim banalnim događajem osmijeh mi se spretvorio u jecaj. Čitav dan, evo, jecam nad svim onim što jest, onakvim kakvim jest i zbog čega mislim da jeste!

 

Čovjek je nezahvalno biće, takvim si ga stvorio i o tome nam jasnu poruku uputio. No, nigdje ne reče da ga ne treba voljeti. Nigdje nije ostala Riječ Tvoja iz koje saznajemo da čovjeku ne treba oprostiti. Rekao jesi da budemo strogi prema nevjernicima, i ja i tu slijedim Tvoju Riječ, s tim da nevjernicima ne smatram one što ti se ne pokoravaju ritualima koje si propisao, nego one što ne vole život. A takvih je puno, i među onima koji Te priznaju i onima koji Te ne priznaju.

 

Meni je teško! Ne ide... Nikako da krene, nikako da se sastave makar dva lijepa dana jedan za drugim. Vjerujem da si svakome dao praznu knjigu da je ispiše, pa ja odbijam da u drugima tražim razloge vlastitih nevolja i padova. Opet, tako je očigledna bolest ljudskog cinizma i bijega od ljepote Tvoga stvaranja. Tako je težak njihov nemar spram demona koje nose u sebi, a ne znaju ih prepoznati, ili neće. Ja svoje vidim, čujem njihov infernalni rekvijem, gledam njihovu poganu igru. Zato često šutim, jer malo je toga što bih smio reći. Zato sam Ti se i pokorio, jer je jasna milost Tvoja koja uvijek daje novi dan. Zato Te se ne bojim kako te se ne treba bojati.

 

Mene je najviše strah, Uzvišeni, da je moja želja za lijepim i mirnim životom težak grijeh. Ne zato što Ti ne želiš da mi, ljudi, robovi Tvoji, živimo „lijepo i mirno“, nego zato što možda nisi meni odredio da živim lijepo i mirno, pa ja nastojeći da ostvarujem svoje snove prelazim granice meni propisane – od Tebe.

 

Zato jesam odredio sebi da odbijem ovu dilemu tako što ću kao orao poletjeti sam i predati se samo Tvom sudu, koji ne može biti nepravedan. Ali, nekad popusti snaga pa zbog moje hladnoće i jasne riječi o onome što ja mislim poteku i suze nekog Drugog. A to ne želim! Odreći ću se svijeta ovog, ako treba živjet ću kao pustinjak, nijedan se moj san ovozemaljski ne mora ostvariti, ako je to cijena koju treba platiti da od moje riječi ljudima ne teku slane suze iz očiju.

 

A danas su plakali. Zbog mene i moje riječi. Zbog moje hladnoće. Zbog moje jasne riječi.

 

Pomozi mi, jer Ti si onaj koji znaš. Ne bojim Te se onako kako Te se ne treba bojati, jer znaš da moje namjere nisu u suprotnosti sa onim kako ja razumijevam Tvoju posljednju poruku. Ako pogrešno razumijevam ajete Jasne Knjige, ja Te molim da mi pomogneš da se promijenim, da drugačije razumijem Tvoju posljednju riječ, ako je to potrebno. Da mi osvijestiš vlastite domete.

 

Dajem sve što imam za osmijeh kojim ću ustajati i lijegati. Molim oprost za sav moj jed koji pokazah do sada. Molim Te za svjetlost kojom ću razlučiti istinu od laži. Vjerujem Ti kad kažeš da nas ne kažnjavaš za sve grijehe koje počinimo, pa zato i ja, kad pogriješim, ne bojim Te se onako kako te se ne treba bojati. Ali ako je sve ovo kazna Tvoja za neke moje grijehe, ja te molim da mi daš spoznaju o tome, pošalješ anđele da mi pomognu da se pokajem i daš mi snagu da mirno, ne huleći, živim Tvoj dar – život.

 

Allahu, ja Te molim da mi pomogneš i vratiš smisao za ljepotu!

 
***

HAMLET

            Niste mi smjeli vjerovati; jer se vrlina ne može nakalemiti na naš stari panj, a da od njega ne zadrži okus. Ja vas nisam ljubio.

 

OFELIJA

            To sam više bila prevarena.

 

HAMLET

Idi u samostan. Zašto da rađaš grešnike? Ja sam sam prilično pošten. No ipak bih mogao sebe optužiti zbog takvih grijeha, te bi bilo bolje da me majka nije rodila. Vrlo sam gord, osvetljiv, častohlepan; sa više prijestupa na raspolaganju nego imam misli u koje da ih odjenem, mašte da ih oblikujem ili vremena da ih ostvarim. Što da rade ljudi poput mene koji puze između zemlje i nebesa? Svi smo mi prave lopuže, svi; ne vjeruj ni jednom od nas. Pođi svojim putem u samostan. – Gdje vam je otac?

 (William Shakespear, Hamlet; 3,1)


Stariji postovi

Priznajmo vlastite strahove
<< 07/2008 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

MOJI LINKOVI

BROJA%u010C POSJETA
21797

Powered by Blogger.ba